VRATA 2

 

(zašto baš tebi pišem ovu pjesmu)

 

Ova ljubav nikad neće ni nestati.

Ni prestati.

I ovaj mir

Nastao u nemiru sa tobom i sa sobom

Kao prapočetak svega

Poljem se širio miris ljiljana

I bilo je jutro

I bio je maj

I bila je ona scena satkana od djurdjevaka

Probudili su me rano

Nježno ali i odlučno

Pred očima su mi igrale

Djevojke i žene odvojene od tla

Što sanjaju put za nebo

Kroz vrata za izvor

Probijajući se izmedju paprati i računara

Izmedju svojih i tudjih bedara

Izmedju želje da dodju prve, da budu voljene

Da ih ne zaobidje djevojačka sreća

Kupale se obredno pod vodopadom moje mladosti

U snopovima.Plave.Crne.Crvene. Zelene.Bijele.

U potrazi za srećom.Bježale su od oca, sina i uključenog mobitela.

Bio sam ostavljen u šiblju.Dok se one okupaju u ljekovitoj vodi Djurdjevdana.

Namirišu grudi, bedra i medjunožje.Srećom.Bosiokom i ruzmarinom.

Virio sam kroz otvore.kao kroz kameru.Da li me je to preznato Dante.

Rafaelo.Ticijan.Goja.Ili sam gledao sam sa sobom iz nekog od prošlih života.

I ugledao tebe.Zašto baš tebe.Oči zelene.Tijelo bijelo.I dvije ribizle na prsima.

I kasnije.

Dok sam sjedio sam i nagnut.Nad Dostojevskim.Bukom.Andrićem.Borhesom.

I slušao u istom danu i Mocarta.I Vivaldija.I Štulića i Himzu Polovinu.

Sakriven u sobi satkanoj od žutih, crvenih i crnih fragmenata samoće.

Tražio sam te u svakom tonu.Slovu.Ćošku.Boji čaja.Očaju od čekanja.

Tražio sam te u djetelini sa četiri lista.Koju sam našao u petak nakon škole.

U ulici Bijeljinska cesta 33.Komunalno je praznilo kante.Ja sam tražio.

A iznad moje glave letio je avion na liniji Hong Kong-Dubai.

Pomislio sam da si možda u  njemu.I nesvjesno napipao djetelinu sa četiri lista.

Tada sam prvi put povjerovao u sreću.Pomislio da ipak postoji ljubav.Nada.Ti.

Navečer su mi javili da je moja Nena Sevla Alagić preselila.Bože, gdje si!?

Od tuge nisam mogao ni plakati..Tek sutradan.Na mazaru je niknuo bijeli nišan.

A prva zelena travka nakon 4o dana podsjetila me na tebe.Znači!Ipak postojiš.

Nisam se uplašio kad se to desilo.Nemir sam pretvorio u mir.Lutanje u put.

I nastavio da tražim.Vjerujem. I sanjam.Tebe.Zašto baš tebe!?

1981.Vojni rok u Skopju.Sjedim pod jablanom.Jesen je.

Latice suhog lišća nekim svojim serpentinama padaju na suhu zemlju.

Sve lijeno doboga.Hiljade ljudi u stotinama kolona vrte se ukrug.

Pijani.Napušeni.Urađeni. Prepušteni sami sebi.Ostavljeni.Zaboravljeni.

Vježbaju oficiri.Sutra možda naidje maršal.I možda baš ja raportiram.

A jedan suhi list jablana pada mi ravno na lice.Pogledam.Ti.

Jebem ti više ovaj film koji me gleda od rodjenja.Da li sanjam.

Vidim.Ludim.Plačem.Skačem.Pišem u teku na krilu.

Na večernjem dveniku TV Beograd javlja:U Prištini počela kontrarevolucija.

Kad je raketa iz aviona 1992. pogodila minare na džamiji u Gornjem Rahiću.

Svih 6 novinara pilo je ljutu rakiju.Radio sam komentar za radio i razmišljao o tebi.

Tražio sam te medju slovima porozne tipkaće mašine.Na bijelom papiru.

U rokovniku. Tašni. Satu. Rukavu. Samo ne u zaboravu.

Stalno ručno vraćajući ljubičastu traku na početak stroja.Jasno sam te vidio.

I prvi put te čuo.Kroz vrisku sirene bolničkih kola.Kroz ezan mujezina.

Kroz pjesmu slobode očajnih i ostavljenih.Znao sam da si tu.Da si došla.

A ne javljaš mi se.Zašto.Znam da si tu.Vidim te.A ne mogu da te dotaknem.

Budim se u hladno jutro vrelog čela.

Što započinje kao moj susret s tobom.Sad ti crna sad bijela kosa.

Ali oko zeleno i bijela koža kašmira sa mirisom mente ne laže.

Zaostala nada opet se zakotrljava.kao taktovi ratnih bubnjeva

koji označavaju kraj bitke i prvo primirje.

Stojim na vrh Majevice.

Pričam sam sa sobom.Sad već pričam i sa tobom.Gdje li si.

Ostala u Brčkom.U Tuzli si.Opkoljenom Sarajevu.Zagrebu.Ili Njemačkoj.

Listao sam novine.Pušio jednu za drugom.Iz čiste dosade visio na čatu.

Stvarnost je skrivena u podsvijesti i pojavi se kad je najmanje očekujete.

Opet imam napad Dostojevskog i Džubrana.Hoće li i padavica.Makar ljubavna.

Mi smo bića satkana od krvi i mesa.I duše naše putuju.Čekam tvoju.

Naša tijela imaju misli.Misli imaju svoje puteve.Susreću se sa našim tijelima.

Ili bez njih.Telepatija kuca na vrata moga srca.Bez kucanja.Predsvijest.

Kliknem mahinalno.Bože tu si.Nije moguće.Paranoja.Ali nije me strah.

Moja dva zelena oka sa početka ove pjesme.Crn obrub oko očiju.

I puno boje višnje na profilu.Napiši mi rečenicu od 9 slova.

Molim prvi put.Ili  se javi.I objavi.Ili nemoj.I nek ostane sve samo privid.

Nekoliko desetaka minuta kao deseci hiljada ljudske civilizacije.

Od Gilgameša pa do Kijametskog dana.I prvi kontakt.

Prvog susreta niko se ne sjeća.Prvih 9 slova nisam sačuvao.

Ali znam da jesi ti.Taj dan je pala Federalna vlada.Biće rasipasni novi izbori.

Javljali su na Radiju BH1.A ja sam tog dana začuo prvi put tvoj glas.

Onaj očaravajući šum vode što se spušta niz 8 dugih kamenova i govori.

Sve je mirisalo na karmin.Parfem.Okupanu kožu i onu travu na humci.

I sve je počelo kao da se nikad nije ni prekidalo.

I sve se nastavilo kao da nikad nije ni prestajalo.

I moja soba puna žutih fragmenata samoće koji ubijaju.

I moja kuća prepuna soba u kojima niko ne sanja sem mene.

Postali su pretijesni.Mali.Slabi da ti odolim.

I izašao sam.Ne brojim više zvijezde na nebu.

Jer mi je jedna pala u krilo.

Ne preskačem više šašavo barice poslije pljuska.

Jer sam zašao u more tvoje ljubavi.

Ne pričam više nikom o ljubavi sem tebi.

I vjerujem u predestinaciju i prelazak iz jednog života u drugi.

Jer je moja duša našla svoju drugu polovicu.I nisam više sam.

I nisam više savršen stranac u svome gradu.Jer moja planeta si ti.

I znam sad kako je nesrećnima.Znam kako je mrtvima.

Znam kako je onima što žive i nadaju se.S jednom polovicom duše.

............................................................................................................

Evo baš zato samo tebi pišem ovu pjesmu

I otvaram ti svoja vrata.Zauvijek.

A ključ vraćam onome ko mi ga je dao!

 

Suvad Alagić

(Brčko, decembra 2019.)